Skromni veliki festival

Od 5. do 12. rujna u Orašju su održani jubilarni 20. dani hrvatskog filma, započeti filmom Imena višnje Branka Schmidta u kojem glavne uloge glume Nada Đurevska i Ivo Gregurević, a završeni projekcijom filma Gorčilo redatelja Milana Karadžića. Prikazano je pet filmova iz Hrvatske te tri iz susjednih država: BiH, Slovenije i Srbije, pa festival ove godine ima i međunarodni karakter.

Sam početak bio je veliki događaj koji su nazočnošću uveličali Antun Vrdoljak, izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Sanja Bazina, izaslanica Dragana Čovića, hrvatskoga predsjednika u Predsjedništvu BiH, Nives Antoljak, predstavnica Hrvatske matice iseljenika, Zora Dujmović, ministrica kulture i športa u Vladi Federacije BiH, brojni politički i gospodarski dužnosnici Posavske županije, zastupnici svih razina vlasti, predstavnici institucija, udruga te djelatnici iz filmske industrije, osobe iz javnog života, kulture i sporta.

Ivo Gregurević idejni je tvorac festivala u Orašju

Festival je otvorio načelnik općine Orašje Đuro Topić, a praćeni velikim pljeskom publici su se poklonili umjetnici: Anja Šovagović Despot, Nives Ivanković, Nataša Janjić, Sandra Lončarić-Tankosić, Jelena Perčin, Ana Majhenić, Ankica Dobrić, Maja Lasić, Josipa Oršolić, Petra Težak, Branko Schmidt, Filip Šovagović, Slaven Knezović, Armin Omerović, Milutin Karadžić, Šemsudin Gegić i Dražen Ferenčina,

Najsnažniji pljesak prolomio se dvoranom kad je na pozornicu kročio idejni tvorac festivala i velikan hrvatskoga filma Ivo Gregurević. Svi u dvorani ustali su i dugotrajnim ovacijama iskazali divljenje i zahvalnost Ivi što je dvadeseti put doveo u svoje Orašje elitu filmskih umjetnika.

Premda festival nema crveni tepih ni natjecateljski karakter, tu se ipak dijele nagrade – zlatni dukati za doprinos hrvatskoj kinematografiji. Ove godine su Zlatni dukat, nagradu za životno djelo i doprinos razvoju hrvatskog filma dobili redatelji Branko Schmidt i Lukas Nola, a iznimno je dodijeljen i gospodarstveniku Dragi Živkoviću, koji dvadeset godina pomaže manifestaciju.

Po primanju nagrade Schmidt je izjavio kako mu je to najdraža nagrada koju je ikada dobio i da mu je Orašje postalo drugi dom te se prisjetio početaka druženja s Ivom Gregurevićem i dolazaka u Gregurevićevo rodno mjesto, Donju Mahalu, na blagdan sv. Roka. U Posavini je snimio i film Put lubenica.

Početaka festivala prisjetila se Nives Antoljak, predstavnica Hrvatske matice iseljenika, koja svih dvadeset godina prati i pomaže festival.

„Kao predstavnica Hrvatske matice iseljenika, koja je most između Hrvatske i svih Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske i koja svih dvadeset godina prati i pomaže festival, ja sam dvadeseti put u ovoj dvorani koja je svaki put sve punija“, rekla je Nives Antoljak. Nakon što je ispričala kako je prvi put u Orašje iz Hrvatske doputovala skelom preko Save, kao i prvi filmovi, izrazila je nadu da će festival trajati još dugo, kao i gostoprimstvo posavskih ljudi.

Zahvaljujući festivalu Orašje i bosanska Posavina postali su poznati dalje od Slavonije i Županje. U tom gradiću, koji se nalazi na desnoj obali Save vis à vis Županje, festival je 1995, još za rata, pokrenuo Gregurević i dosad je na njemu prikazano više od 150 filmova.

Kao ratni reporter dobro se sjećam rujanskih dana 1995, u Hrvatskoj se slavila pobjeda nad velikosrpstvom, zbrajale posljedice rata i vladala nevjerica u mirnu reintegraciju istočne Hrvatske, a tu, u oraškoj enklavi, još je bjesnio rat, čak i više nego u drugim dijelovima BiH. Bosanski Srbi nakon što su im sunarodnjaci poraženi u Hrvatskoj počeli su se osvećivati nad posavskim Hrvatima pa je u njihovim napadima bilo više zločinačke osvetoljubivosti nego vojničkog rezona.

U takvim uvjetima Gregurević pokreće festival. Bio je to odgovor i otpor ratu, ali i primjer koji bi mogao znatno utjecati na opstanak i ostanak Hrvata, koji su se uz velike žrtve oduprli velikosrpskom agresoru. Bio je to početak nečega čemu se odmah nije vjerovalo.

Ne samo zato što je festival pokrenuo entuzijazam velikog glumca Gregurevića nego i stoga jer su Hrvati toga kraja desetljećima u Titovoj Jugoslaviji bili šikanirani, prezreni kao ustaše iako se njihov „ustašluk“ uglavnom sastojao u borbi za ratno preživljavanje. Trebalo je preživjeti sve vojske koje su tijekom Drugoga svjetskog rata prolazile tom ravnicom; jedna ujutro, druga u podne, treća uvečer.

Unatoč tomu komunizam ih je i bez suđenja osudio da se muče. Oni koji su imali više sreće nego njih sedamdesetak, koje je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća zajedno sa skelom progutala Sava, prelazili su u Hrvatsku, manji broj na rad u Županju, a većina na slavonska polja i u slavonske šume. Oni s najmanje sreće ostajali su u zavičaju gdje su jedva preživljavali, dok se potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća nije počelo odlaziti na privremeni rad u Njemačku, a onda i zauvijek. U Njemačkoj i Austriji danas ih živi više nego u zavičaju.

Mnoge od tih gastarbajtera vidio sam na ovogodišnjim dvadesetim Danima hrvatskoga filma. Bili su zadovoljni i beskrajno radosni. Nije mala stvar imati takva glumca kao što je Ivo, za najvjernije prijatelje iz djetinjstva Fašo. On je njihova veza s rodnim krajem, postao je to od trenutka kada su ga kao gastarbajtera prvi put vidjeli u filmu Ne naginji se van Bogdana Žižića.

Da umjetnost nema domovine ni zavičaja, tu je večer nazočne podsjetio i Vrdoljak, velikan hrvatskoga filma, koji je istaknuo: Umjetnost nema domovine ni zavičaja, ali umjetnici imaju zavičaj, koji je dio umjetnosti. Ovaj zavičaj umjetnosti je rodio Ivu Gregurevića, koji oraškim festivalom promovira ne samo hrvatski film nego i hrvatski identitet.